Orijentir: 42°34,9’N 18°11,2 E
(EU-016, CI-157)

Otoci Mrkan, Bobara i Supetar, otočna skupina nazvana Cavtatski otoci, nalazi u južnom dijelu Jadrana, na ulazu u Župski zaljev. Od Cavtata su udaljeni oko 2 km, a od Dubrovnika oko 7 km. Malo položeni prema pučini, svojim pružanjem prate karakteristični "dinarski" smjer prostiranja kopna (sjeverozapad - jugoistok) nadovezujući se jedan na drugog, dok je Supetar nešto izdvojen prema sjeveru u unutrašnjost zaljeva. Geološku podlogu najvećim dijelom čine sedimentne (taložne) stijene, uglavnom vapnenci i na pojedinim mjestima dolomiti, mezozojske (gornjokredne) starosti, a ostatak su nekadašnjeg Lapadskog grebena.

Otok Bobara je od kopna udaljena 2,4 km, a od Dubrovnika 6 km. Nešto je manja i niža od Mrkana; duga je oko 600 m, najveće širine oko 200 m. Zauzima površinu od oko 7,5 ha, najviša se točka uzdiže 45 m iznad mora. Nižim dijelovi su obrasli travnjačkom vegetacijom, dok su viši dijelovi prekriveni nižom makijom. Na Bobari se također vide ostaci zidova nekadašnje karantene.

************

Otočnoj skupini pripada i nekoliko malih, niskih i oštrih hridi; Mrkanac (jugoistočno od Mrkana), te Trava, Hljeb i Ražnjić (jugoistočno od Bobare). Trava i nešto u većoj mjeri Hljeb su djelomično prekriveni oskudnom vegetacijom, dok su Mrkanac i Ražnjić potpuno goli i bez tragova kopnene flore.

Osim spomenute kolonije galebova, fauna ove skupine otoka je relativno siromašna i slabo poznata. Pomanjkanje vode jedan je od presudnih ekoloških uvjeta za održanje životinjskog svijeta otoka. Osim jednog kamenog korita na Mrkanu koji služi za napajanje stoke, druge vode na otocima nema. Ono malo kiše ili rose što padne ljeti brzo ispari pod vrelim zrakama sunca.

Ukoliko se izuzmu različiti insekti (kornjaši, skakavci koji su naročito brojni na hridi Hljeb, leptiri), pauci, kopneni puževi i još neke slične skupine, životinjski je svijet posve siromašan. Među beskralješnjacima se svojom brojnošću i raznovrsnošću naročito ističu kopneni puževi (Gastropoda). Prisutne su vrste više rodova: Helicella sp., Trochoidea sp., Cernuella sp. i Eobania vermiculata kojih veliki broj ima i na hridima, naročito na Hljebu i nešto manje na Travi.

Od kralješnjaka je zabilježeno prisustvo gušterica (Lacertidae), vjerojatno jedne od otočnih podvrsta endemične vrste krške gušterice Podarcis melisellensis, čija brojnost ovdje i iznenađuje. Vrlo su brze i plašljive i na najmanji se znak opasnosti skrivaju među stijenjem. Aktivne su od kraja ožujka pa sve do listopada, a nekada čak i kasnije, što naravno ovisi o vremenskim prilikama.

Zbog blizine kopna ptice su nešto brojnije. Ptica koje stalno borave na ovim otocima zapravo i nema, a one malobrojne većinom se pojave tijekom selidbe i odmaraju se koji dan, nakon čega nastave svoj put. Tom se prilikom po morskim obalama ponekad mogu zateći siva čaplja Ardea cinerea i čapljica bijela Egretta garzetta. Na strmim, nepristupačnim stijenama uz samo more ponekad se može vidjeti i morskog vranca Phalacrocorax aristotelis koji će, ako mu se previše pribiližimo, zaroniti u more i izroniti na sigurnoj udaljenosti, dovoljno daleko od nas. Neke se ptice ovdje i legu, poput kosa (Turdus merula) u makiji Mrkana, ali i on vjerojatno ujesen odleti na mjesta gdje imaju veću mogućnost ishrane. Na vanjskim klisurastim stranama otoka tijekom ljeta gnijezdi se i nekoliko desetaka parova bijele čiope (Apus melba). Gnijezda gradi u šupljinama i uskim procjepima na samim okomitim plohama obraslim škrtim zajednicama vegetacije stijena. Gnijezda ne grade samo u gornjem dijelu klisura, nego i na donjoj granici kopnene vegetacije u pojasu prskanja valova, te i na površinama bez vegetacije, izloženi snažnom utjecaju vjetra. Ondje tijekom cijelog dana, od zore do sumraka, kruže uzduž obale otoka. Ponekad se na strmim južnim stijenama mogu vidjeti modrokos stjenjar (Monticola solitarius) i zidarčac (Tichodroma muraria), te vodomar (Alcedo atthis) u niskom letu iznad same površine mora.

Od sisavaca prisutan je jedino kunić (Oryctolagus cuniculus), ali on nije autohton nego je unešen u jesen 1978. godine na Bobaru. Kunići su se brzo i brojno razmnožavali tako da je već u proljeće iduće godine na sjeveroistočnoj strani otoka bilo 10-ak legala, a svake im se naredne godine brojnost povećavala. Utjecaj kunića na vegetaciju Bobare jako je izražen i negativan. Pored promjena koje su izazvali pustošenjem vegetacije, negativni se utjecaj ubrzo odrazio i na ionako siromašno tlo. Kopajući svoje nastambe uzrokovali su snažnu eroziju tla kojeg su kišne bujice otplavile u more, a na tom su mjestu ostale gole stijene. U posljednjem se desetljeću njihova se brojnost znatno prorijedila.