POSEBNI REZERVAT ŠUMSKE VEGETACIJE "MOTOVUNSKA ŠUMA"

Godina proglašenja: 1963.
Akt o proglašenju: Rješenje Zavoda za zaštitu prirode, br. 265/1-1963.,MH/MZ; 75/3-1964, MH/MZ
Površina: 275 ha
Grad/općina: Motovun, Oprtalj

Najniža joj je kota na 6 metra nadmorske visine, a najviša na 34 metra. U nižim dijelovima najzastupljenije vrste drveća su jasen i topola. Na površini manjoj od jednog hektara u dva navrata sađena je i vrsta močvarni taksodij, podrijetlom iz Sjeverne Amerike. To je vrsta drveća koja razvija zračno korijenje - koljeničaste izrasline tjerane iz žilja do jednog metra visoke, koje služe za prozračivanje. U višim predjelima rastu hrast lužnjak, obični grab i brijest. Uz površinsku, za rast hrasta lužnjaka važna je i podzemna voda. Ako je nema ili je na prevelikoj dubini, hrast lužnjak ne može uspijevati. Brijesta ima u manjim količinama. Poharalaga je holandska bolest brijesta - koja se širi potpomognuta kukcem brijestovim potkornjakom. Cilj je gospodarenja ovim područjem da u budućnosti najzastupljenije drvenaste vrste budu hrast lužnjak i obični grab.

Prvotna površina Motovunske šume iznosila je oko 1300 ha, a prema odluci o njezinoj prenamjeni u poljodjelsku površinu pod šumom je trebalo ostati samo 281 ha, i to u četiri odjela koja se nalaze uz Istarske toplice. Taj je prostor proglašen specijalnim rezervatom šumske vegetacije i stavljen pod upravu državne institucije za zaštitu prirode. Dio Motovunske šume zauzela je akumulacija pitke vode i retencija Botonega, dok je dio ipak iskrčcn. Ostatak šume od kojih 800 ha danas je ponovo u šumarskim rukama pod Upravom šuma Buzet, "Hrvatske šume", p.o. Zagreb. Zaštićeni dio uz Istarske toplice, o kojemu je vodila brigu republička ustanova za zaštitu prirode, danas je u najlošijem stanju. Želimo li što skoriji oporavak Motovunske šume, toga jedinstvenog šumskog ekosustava i zelenog uresa istarskog krajolika, u nj treba uložiti mnogo znalačkoga šumarskog truda. (Časopis Hrvatske šume)

***

Prirodni fenomen, Motovunska šuma, predstavlja posljednji ostatak autohtonih nizinskih poplavnih šuma zvanih "longoze" u riječnim dolinama mediteranskog i pontskog primorja. Danas postoje samo tri nalazišta takve šume, a to su: šuma Komčija u bugarskom crnomorskom primorju, ostaci šume skadarskog hrasta lužnjaka, te motovunska šuma u dolini Mirne i njene pritoke Butonege. Ovih šuma je nekoć bilo u području Mediterana: u dolinama Neretve, Poa, Rhone i sl. ali su uglavnom one iskrčene i pretvorene u poljoprivredne površine.

Šuma predstavlja paraklimatsku fitocenozu u zoni klimatskog vegetacijskog područja hrasta medunca (Quercus pubescens Willd.) i bijelog graba (Carpinus orientalis Mill.) – Carpinetum orientalis adriaticum H-ić, a opisana je ekološki i fitocenološki istražena kao primorska šuma hrasta lužnjaka s običnim grabom – Querco rubori – Carpinetum betuli submediterraneum Bert. Tlo je epiglejno mineralno karibonatno, razvijeno na aluvijalnom nanosu Mirne i Butonege. U Motovunskoj šumi rastu hrast lužnjak (Quercus rubor), poljski jasen (Fraxinus angustifolia), primorski brijest (Ulmus minor). U šumi su jače zastupljene drvenaste penjačice: loza (Vitis vinifera ssp. Sylvestris), pavit (Clematis sp.) bršljan (Hedera helix) i hmelj (Humulus lupinus), dok u sloju prizemnog rašća dominiraju higrofilne vrste.

Povijest: Motovunska šuma u doba Venecije je bila zaštićena strogim odredbama o šumskom rodu (Bosco di S'Marco) . Kasnije za vrijeme Austrougarske monarhije ona je rezervat za opskrbu građevinskim materijalom za brodogradnju na površini 2800 jutara, za dobivanje određenih brodograđevnih sortimenta. Tako se njome i gospodarilo, te se ona smatra «biserom» mornarice. Još je Venecija dala iskopati velike odvodne kanale koji su odvodili vodu za velikih poplava. Kanali su kasnije zapušteni. Ove šume su devastirane u vrijeme francuske uprave (1793. - 1813. godine) kada je posječena četvrtina donje Motovunske šume, a kanali potpuno zapušteni. Kasnije, nakon 1817. godine kada je Austrija ukinula Mornarički rezervat - šumu, došlo je do daljnje devastacije, sječom, ali i pojave sušenja šume uslijed zapuštanja kanalne mreže. Od 1844. g. ponovno se pristupilo obnovi odvodnje vode.

Motovunska šuma je također u posljednjih pedeset godina doživjela značajne promjene. Zbog holandske bolesti gotovo je nestao brijest. Primijećena je pojava sušenja hrasta i poljskog jasena nakon izgradnje nove ceste, reguliranja korita Mirne, izgradnje akumulacije u dolini Butonege, uslijed stagniranja površinskih voda koje ne mogu otjecati dolazi do zamočvarenja tla (zaobalne vode). Također je jedan dio šumskih površina iskrčen je i melioriran radi ratarskih površina.

Mjere zaštite (Iz Rješenja): U odjelima 1, 2, osim odsjeka 2a, odjelima 3 i 4, osim odsjecima 4a i 4b Motovunske šume konverzija postojećih hrastovih šuma ne smije se vršiti, a dozvoljava se samo stablimično gospodarenje i sanitarne sječe prema gospodarstvenoj osnovi uz prethodnu suglasnost Zavoda.

Odsjek 4f kao ogledni treba zadržati u strogo prirodnom obliku, te se u njemu ne smije vršiti nikakva sječa. U spomenutim odjelima Motovunske šume – uz naznačene iznimke – zabranjen je bilo kakav zahvat bez prethode dozvole Zavoda osim sakupljanje tartufa na uobičajeni način. U odsjecima 2a i 4a može se vršiti šumsko gospodarenje prema gospodarstvenoj osnovi s time, da se nakon sječe kanadske topole izvrši konverzacija iste u visoku hrastovu šumu, a u odsjeku 4b močvarni taksodij se može i dalje uzgajati i njegovati iz eksperimentalnih razloga.

Opis postojećeg stanja: Izgradnjom ceste i reguliranjem rijeke Mirne bitno je narušen vodni režim poplavne šume, što utječe na smjer sukcesije vegetacije.
(Izvor: www.natura-histrica.hr)

***

Bijeli tartuf
Istarski bijeli tartuf (Tuber magnatum) najskuplji je među tartufima iz roda Tuber, jednoga od četiri roda (Tuber, Terfazija, Balsamia i Choiromimycetes) porodice Tuberaceae, razred Ascomycetes. Tartufi su gljive koje rastu pod zemljom (5-20 cm, ali i dublje), u simbiozi
mikorizi s korijenjem drveća. Najčešće s korijenjem hrasta lužnjaka, ali i jasena, topole, a crni tartuf i s bukvom, grabom. Sazrijevaju od rujna do prosinca, a pronalaze ih za to posebno dresirani psi koji na tržištu imaju isto tako visoku cijenu (20 i više tisuća kuna). Iznimno su intenzivnog mirisa, nekima (većini) neugodnog, posebnog okusa i - skupi! Najpoznatije nalaziše bijelog istarskog tartufa je Motovunska šuma uz rijeku Mirnu. Jedan istarski tartuf nalazi se i u Guinessovoj knjizi rekorda, težak 1,35 kg, a njegov metalni odljev može se vidjeti u prodavaonici »Žigante« u Livadama.